Neki dan sam izvukla ove stare fotke. Prošlo je skoro pune dvije godine od ovog dana. Tada je Matej navršio 1 godinu. Čekali smo da tata dođe s posla i Toma iz škole. U goste nam je navratila Nela iz Exlumine i ulovila par fotkica. Nekoliko fotki koje mi danas sve znače. Došli smo iz šetnje i ja sam na brzaka pokušala složiti ručak. Matej se za to vrijeme zabavljao s tjesteninom.
Ponekada nas zna smetati nered, ali danas kada se svega sjetim, briga me. Neka je nered cijeli dan. Znači da su klinci sretni i da roditelji provode vrijeme s njima. Jedino što želim doma čuti je smijeh i dječje glasove.
Sometimes you will never know the value of a moment until it becomes a memory.
Danas popodne sam osjetila da više ne mogu raditi, taskovi su se počeli gomilati sve više i više i nisam vidjela neki smisao u tome. Pokupila sam klince u auto, oko 14h i otišli smo na Medvednicu, na livadu i bili na suncu skoro 3 sata. Kopali i smijali se. Mazili se i klopali na travi i zemlji. Vratili smo se doma blatnjavi, nasmijani i pjevali smo pjesmice: tata juhuhu, muhara i žir sve do doma. Da mogu, snimala bih svaki taj trenutak i kada budem stara, vrtjela bi te filmiće po cijele dane.
Važnije mi je bilo komunicirati s njima, nego odraditi taskove. Odradit ću ostatak dok oni spavaju večeras.
Pokušajte svaki dan odvojiti svoje vrijeme, biti prisutni i svjesni sa svojim klincima. Maknite mobitele i ugasite notifikacije. Tko vas treba, neka zove. I snimajte se što više.
