Dobrodošli u najljepši ured u gradu: ovo je ured od moje prijateljice Mirne, osnivačice produkcijske kuće Producenti.
Mirna i ja se znamo dugo, upoznale smo se kroz kreativu i nevjerovatno sam zahvalna na našem prijateljstvu. Znam koliko je truda, rada, znanja i ljubavi uloženo u sve što radi. Pa sam tako godinama kroz naše prijateljstvo, pratila i kako je nastala njezina producentska kuća, pa i ovaj predivan ured. Kako sve svoje najdraže želim imati na ovom blogu, podijeliti ću sa vama fotke iz njezinog ureda. Ali i genijalan intervju. Postavila sam joj nekoliko pitanja jer želim da je i vi barem malo upoznate kroz njezine odgovore, da osjetite koliko je kreativna, draga i uporna. Uspiju ljudi koji imaju strast i ne odustaju. Mirna je takva. Puna ljubavi za svoju obitelj i svoj posao, i sve stigne.
Uživajte u čitanju!
Kako bi u deset rečenica (ili manje!) opisala svoju karijeru? Kako si se razvijala u smjeru producentice? Što bi (pre)poručila bilo kome tko se želi okušati u online poslovanju u domeni poput tvoje?
Oduvijek živim bez pravog plana i brzo donosim sudbonosne odluke. U sekundi sam, kao 18-godišnjakinja odlučila da ću studirati van Hrvatske jer sam u prolazu načula nečije zanimljivo iskustvo. Srećom moji su mi roditelji od rane dobi vanserijska podrška i nikada nisu dovodili u pitanje moje izbore. I tako sam se našla u vrtlogu samostalnog života, u nepoznatom okruženju strane zemlje, imala sam 18 godina i bila sam strašno sama. Danas sam posve sigurna da me to iskustvo toliko životno odredilo jer sam stekla veliko povjerenje u vlastite intuitivne izbore i potvrdila da je sve moguće i sve dostižno, ako sami odlučimo tako.
Po povratku u Hrvatsku, radila sam u velikoj reklamnoj agenciji a zatim i na obje komercijalne televizije. Od starta je nekako djelovalo da mi je taj posao potpuno prirodan, pa sam postala – producentica.
Često kažem kako u sebi nosim veliko povjerenje prema tome da je sve upravo onako kako treba biti i kako je mišljeno za nas. I vjerojatno se baš zato ničega ne bojim.
Danas imam vlastitu produkcijsku kuću jer je bilo neminovno da prestanem graditi nešto tuđe i posvetim se gradnji svoga. Postalo mi je teško slijediti radne obrasce i upute koji nisu moji i koje dubinski ne razumijem. Činilo mi se da je moguće živjeti i raditi na svoj način i pritom ostati društveno funkcionalan. Teško je reći što je sve doprinijelo tome da Producentice postanu uspješna priča… zasigurno iskustvo i posvećenost, ali i više od toga, rekla bih dobra energija, ljubaznost i uvažavanje drugih. I da citiram našu web stranicu
To do a good job, you don’t need much.
You need – everything.
Kako bi opisala sebe kao osobu? Znam da je ovo teško pitanje.
Vrlo teško pitanje… Djelujem kao veliki ekstrovert jer se mogu priključiti i prilagoditi bilo kojem društvu ili temi, govorim s lakoćom i bez pripreme pred velikim brojem ljudi, no zapravo sam duboko u sebi introvertna osoba. Neke teške stvari potisnem dok se ne osnažim da se s njima suočim, pa ponekad čak i sebi djelujem površno. Sklona sam odlutati mislima čak i usred nekog razgovora, što je vrlo nezgodno jer tko me ne zna, pretpostavi da sam nepristojna i da mi je priča dosadna. To naravno nije tako, no ponekad me neka misao povuče i ja kao da uronim u neki drugi level svijesti koji me potpuno zaokupi i postanem gluha za okolinu.
Najveća mi je mana što sam vrlo (samo)kritična, a vrlina što nisam zlopamtilo.
Imala sam divnu mladost, ali ne žalim nimalo za tim vremenom. Zrele godine su donijele tihi svakodnevni hedonizam i veliku nježnost prema sebi. Dopuštanje da budem ono što za mene zaista jest mišljeno da budem, razočaranjima okoline unatoč.
Ti si mama, koja toliko voli svoje klince. Oni su sada već veliki, ali mama je uvijek mama pa me zanima koji su ti najveći izazovi i kako se organiziraš tako da svi budu zadovoljni?
Djeca su mi odrasla preko noći. To je činjenica. Vrlo žalim za tim danima ranog djetinjstva, što sam dopustila da mi vrijeme proklizi… Nisam očekivala da godine djetinjstva prolaze u duploj brzini. Vjerujem da nisam jedina koja se tako osjeća… Stariji sin je gotovo na pragu odrasle dobi i ima vlastite interese koji najčešće uključuju boravak u okruženju bez roditelja, no mlađi ima tek 11 godina i njemu još uvijek vrlo aktivno treba njegova mama. Generalno govoreći, vjerujem da zadovoljni i ispunjeni roditelji imaju i takvu djecu. Pokušavam svojim životnim odlukama i vlastitim odnosom prema samoj sebi pružiti primjer svojoj djeci. Tajnu svemira da svi baš u svakom trenutku i u potpunosti budu zadovoljni još nisam otkrila. Traženje tog balansa mi nekako spada u čaroliju življenja.
Koje vrijednosti nastojiš usaditi djeci i na koje praktične načine to i činiš?
Mislim da je u životu najvažnije ne odustati od sebe. Prestati pokušavati da se uguraš u kalup koji nameću roditelji (najčešće iz nerazumijevanja i neznanja, u velikoj želji da se “uklopiš” i da “uspiješ”) ili okolina. Voljela bih da budu svoji, da slijede vlastite instinkte, ono za čim im duša čezne. To mi je baš važno i volim vjerovati da ih tome učim vlastitim primjerom.
Naravno, važno je da snovi imaju neko uporište u realnosti, vjerujem da je uloga roditelja da nauči prepoznati talente vlastite djece i da ih svojom mudrošću usmjeri i podrži. Izuzetno mi je važno da mi djeca rastu u duhu empatije i uvažavanja različitosti, da vjeruju u sebe, ali i u snagu podrške i zajedničkog djelovanja.
Jako si kreativna i imaš zlatne ruke. Što voliš raditi u slobodno vrijeme?
Dreamoholic je moja radost. Opuštanje, ali i ponos. Kao i sve najljepše što se dogodi u životu, razvio se slučajno. Na početku me začudilo da sam uopće sposobna za tako nešto. Čudno je kako mi žene imamo malo povjerenja u vlastite sposobnosti. Danas je lijepo je znati da u životu imaš više vještina kojima možeš osigurati egzistenciju. I da si, u slučaju potrebe, sposoban razviti i neke nove. Mislim da je to osobito važno ženama. Muškarci imaju više samopouzdanja.
Volim i kaligrafiju… Mnogi mi kažu da lijepo pišem, no nažalost nemam previše vremena da se tome posvetim… Ponekad, vrlo rano ujutro, dok kuća još spava, skuham kavu i prepustim se vježbanju lijepog pisanja.
Koji te strani blogovi i autori inspiriraju i privlače? Znam da gutaš knjige. Da li su to možda neka mjesta, putovanja….
Oduvijek sam obožavala čitanje i knjige doslovce gutam. Neki sam dan pogledala člansku iskaznicu biblioteke i ustanovila da sam aktivni član od 1992. Djecu sam upisala čim su se rodili. Pročitam otprilike knjigu tjedno, nekad i dvije, ako nije gužva na poslu. Bilo da sam kući, na putu, na odmoru, ili došla iz izlaska, ne mogu zaspati bez čitanja. Knjige naravno i kupujem, najčešće preko Amazona. Kupujem mnogo knjiga na temu različitih pristupa dizajnu interijera i generalno volim priče o ljudima i njihovim prostorima… Kupujem i knjige o kaligrafiji, autobiografije meni zanimljivih osoba, knjige poezije… Kupim i poneku knjigu na putovanjima jer volim ulaziti u knjižare. Blogove ne čitam, naprosto nemam to vrijeme, nije da nisam pokušavala… Ionako previše gledam u ekran, ne volim čitati s ekrana… više sam tip čaša vina, kauč i knjiga.
Imaš stila, u svemu. Molim te mi kaži gdje pronalaziš inspiraciju za interijere?
Inspiraciju pronalazim u vlastitom okruženju, na internetu, ali najviše u knjigama. Imam sreće pa radim s mnogim kreativnim ljudima, vjerujem da sam godinama ponešto od nje upila i sama.
Dok si uređivala svoj novi ured, koji su ti elementi bili najvažniji? Bez čega ne možeš (ako ne moraš 🙂 )? Da li si bila spremna na kompromise ili ne? Nekako mi se čini da ne, i da si sve izvela na pravi put, baš onako kako treba.
Uvijek i zauvijek mi je važna energija. Već sam spomenula da odluke donosim instant i intuitivno. Ušla sam tu taj prostor i znala da je apsolutno moj. Po svemu. Odlučila sam istog časa. Nisam čak niti bila 2 puta unutra prije potpisa ugovora. Ne mogu bez svjetla i visokih stropova. I lokacije. Za mene novogradnja nikad nije bila opcija. Kad osjetim da je nešto moje, uopće ne razmišljam o kompromisima iako ih naravno uvijek ima. Stan je bio derutan, nema parkinga, da ne nabrajam…
Nakon mjeseci rollercoastera s majstorima, napokon sam odlučila izbaciti ih van i saživjeti se sa svim greškama jer život ionako nije savršen. Ponosna sam do neba na cijeli proces i na sebe jer sam dva puta dnevno dolazila na gradilište, sama bez pomoći, uz sav posao, kuću, djecu i život… onaj tko je imao majstore – zna. A najponosnija sam što sam na puno toga sam zažmirila za vlastito zdravlje i otpustila svoj suludi perfekcionizam.
Uređenje je također bilo u mom stilu. Intuitivno i neplanski. Sve je sklepano odasvud jer tako najviše volim i jer mi tako svaki komad i detalj ima smisla i dio je mog života i moje priče. Razmišljala sam o svakoj prostoriji i gledala je i u detalju, ali i u cjelini. Nisam se zamarala budgetom, no na kraju se sve nekako sklopilo u zamišljenom okviru. Sliku u svom uredu sam tako nedavno kupila u Laubi tijekom izložbe Nesvrstani jer me odmah privukla, no tek sam naknadno otkrila da je naslikana na karti Austrije gdje sam studirala. Makes perfect sense. Svemir uvijek pobijedi.
Ti si osoba koja je nježna ali i toliko pozitivna i energična, zanima me što bi ljudima preporučila u ovim neobičnim vremenima? Kako sama sebi podižeš raspoloženje?
Vrlo rijetko me ponese loš osjećaj koji se tada manifestira kao neka duboka, neobjašnjiva tuga. Saudade. U životu sam imala nekoliko velikih uspona i padova, a kako mukotrpno raščišćavam vlastiti unutarnji krš, vjerujem da je važno i nužno da ti osjećaji izlaze na površinu. Ja ih tada prigrlim i dopustim. Odtugujem, iako često ne razumijem ni što. I drugi dan bude bolje. Jednom mi je jedan terapeut rekao da nikada nije vidio osobu koja tako brzo oporavi. Samoobnova mi je prirodno ekspresna i vrlo sam zahvalna na tome.
Vremena u kojima smo se zatekli su zaista neočekivana i sigurna sam se da se ljudi ne snalaze najbolje, odnosi su na kušnji i općenito je potrebna prilagodba. Mnogima je prilagodba na novo sama po sebi teška. Osobno volim promjene i u svemu pronalazim dobre strane, a iskreno najdublje vjerujem da “netko” ili “nešto” (nisam religiozna u klasičnom smislu) brine o nama i da svaka zatvorena vrata znače otvoreni prozor. Da parafraziram jedan film – na kraju će sve biti dobro. Ako nije dobro, nije kraj.
