Pantarul doma, kod mene doma.

2021-09-24

S toliko veselja sam okinula ovih nekoliko fotografija. U goste mi je došla Ana-Marija koju svi znate kao vlasnicu dubrovačkog restorana Pantarul i autoricu bloga Da mi je nešto slatko.
Ali ja sam je upoznala kroz šale i razgovore u kasne noćne ili jutarnje sate, ne znam kako bih ispravno niti nazvala to doba dana. I toliko je divna, postala mi je prijatelj. Htjela sam da je i vi malo bolje upoznate, da vas inspirira kao osoba, pa sam je zamolila da odgovori na nekoliko pitanja.

Sigurno se pitate kakva je ovo hrana na stolu, e pa ovako je to nekako izgledalo:

  1. javi mi se Ana-Marija i kaže da dolazi u Zagreb i da bi voljela da se vidimo
  2. mene od sreće operu emocije i iz trbuha izvalim kroz usta:
  3. joj hoćeš ti meni nešto skuhati?
  4. baš sam prasica, ali evo, takva prilika se ne propušta. Slažete se?
  5. universe thank you

Možeš li ukratko čitateljima reći nešto o sebi?

Službena verzija iz životopisa: magistra engleskog i francuskog (FFZG), rođena u Dubrovniku, godinama radila u struci, a zatim karijeru podijelila na dva kolosijeka: jezični (prevodim i održavam online konverzacijske sate jedan na jedan) i poduzetnički vezan za hranu (izdala tri kuharice, otvorila s mužem restoran Pantarul u Dubrovniku i pišem i fotkam za klijente koji su mahom divni kreativci i manje firme).

A neslužbeno se to prevodi u radne dane koji nikad nisu isti i nekad i ne izgledaju kao da su radni. A drugih se pak dana zasuču ozbiljnije rukavi pa stisnem da stignem sve što treba. S vremenom se trudim da tih drugih bude što manje i da se posao rasporedi humanije.

Kako sebe vidim? Jezici, hrana i fotografija na prvi su pogled sasvim odvojeni, ali imaju jedan zajednički nazivnik: nekad veću, a nekad manju dozu kreativnosti i slobode. Sebe vidim kao zaljubljenicu u sve lijepo, pomalo sam realist, pomalo romantičarka, nerijetko zabrinuta čak i kad ne bi trebalo, ne vjerujem u slučajnosti, vjerujem u jednakost i pravdu (naročito me golicaju pitanja jednakosti spolova u kontekstu odgoja i kulture), volim knjige (i kao predmete i kao sadržaj), podcaste, šetnje, čašu vina u sumrak, ručkove (ma kako skromne) koje netko s ljubavlju stavi na stol, priče mojoj djevojčici za laku noć i brčkanje s njom u plićaku, volim ljude s kojima se razumijem pogledom i čija energija podiže moju (i moja njihovu). Jedno veliko klupko svega i svačega – ali… Svi smo mi takvi.

Kako je započela priča o restoranu?

Milan (moj muž) i ja bili smo niz godina u vezi na daljinu – on u Dubrovniku, ja u Zagrebu, a oboje konstantno u mislila u avionu na putu jedno prema drugom. Nakon nekog vremena skužili smo da nam se jako puno razgovora mota oko toga što smo jeli, probali, što ćemo zajedno kuhati, u koji ćemo restoran itd. I tako sve do jednog noćnog razgovora kad je on izgovorio: „A da mi otvorimo restoran?” Poštedjet ću te svih detalja oko premišljanja treba li to biti u Zagrebu ili Dubrovniku, ali na kraju smo se ipak odlučili za Dubrovnik jer smo htjeli biti uz obitelj.

U noćnim razgovorima slagali smo kockice i ideje, crtali, škrabali, zamišljali i kad smo našli pravi prostor, to je bilo to.

Pridružio nam se i prijatelj Đuro Šiljug i 2014. smo otvorili vrata. Svi tu jako volimo ono što radimo, svakome (ne samo nama troma, nego i našim zaposlenicima) stalo je da sve bude najbolje što možemo i zato uvijek govorim da je to restoran „od ljubavi”.

Kako gledaš na posao sada u vrijeme pandemije? Ti si kreativac i takvi ljudi se uvijek snađu. Uvijek su puni ideja i gledaju naprijed i traže nove prilike. Molim te podijeli malo svojega razmišljanja jer bih voljena inspirirati ljude kako uvijek moraju biti pozitivni i u svemu vidjeti priliku.

U restoranskom smislu pandemija je najgore što nam se moglo dogoditi. Svašta sam mogla zamisliti, ali da će nam netko zabraniti da radimo, to doista ne (mi terasu nemamo pa kad nastupe mjere, nas prve zatvore i posljednje otvore). Međutim, vrijeme koje smo bili zatvoreni, intenzivno smo promišljali što i kako dalje i imamo ideje za budući razvoj i promjene tako da nije svako zlo ni za zlo. Namjerno sam ovako općenita jer se ti opći smjerovi koje smo si zadali još nisu iskristalizirali u konkretnom obliku.

Što se dijela posla s knjigama tiče, tu sam bila jako aktivna i zapravo sam pandemiju i lockdown iskoristila za stvaranje i pisanje puno sadržaja koji tek čeka svojih pet minuta. U nekom će trenutku izaći i nova kuharica koju bez tih nekoliko mjeseci zatvorenosti u stanu sigurno još ne bih počela pisati, a osim nje imam i nekoliko projekata koji su jednako tako u idejnoj/pripremnoj fazi, a ne bi ih bilo da nije bilo tog prisilnog usporavanja.

U današnje mi se vrijeme čini važno da se ne oslanjamo samo na jednu aktivnost nego da kao pravi brokeri koji paze na diverzifikaciju portfelja ulažemo dio sebe i vremena u nekoliko aktivnosti. Možda zvuči pomodarski, ali kod mene je tako već više od 10 godina i doista u to vjerujem. Kad jedna grana zakaže, druga će pripomoći, i obratno.

Kakav je osjećaj napisati knjigu i imati je u rukama?

Predivan.

Kad bi me kao dijete pitali što želim biti, odgovarala sam: piskinja! (I dalje mislim da je ta riječ malo simpatičnija od uvriježene „spisateljice”)

U poslijeratnom Dubrovniku bila sam jedna od one djece koja su najčešće zavirivala na Odjel za djecu i mlade Dubrovačke knjižnice, poslije sam počela kupovati knjige – neke pročitam, neke ne. Neke samo listam i planiram jednom pročitati „kad bude vremena. Uživam u mirisu papira, u detaljima uveza i tiska i savršen dom uvijek zamišljam kao onaj po kojem se motaju knjige svih boja, vrsta papira i oblika.

Samoizdavaštvo je za mene najljepše od svega čime se bavim jer volim cijeli proces – od dotjerivanja ideje, do provedbe koja ide u više faza (planiranje, hodogram, kuhanje i nekad ponovno kuhanje, stiliziranje, fotografiranje, obrada fotografije, pisanje, testiranje recepata s čitateljima, suradnja s lektorima i dizajnerima) pa sve do onog trenutka kad knjiga stiže iz tiskare i kad je mogu podijeliti s drugima.

Što se dijela pitanja „imati je u rukama” tiče – kad prvo izdanje knjige prvi put otvoriš, onako ti skoro pa srce malo napukne od sreće. Onda se brzo skuliraš i postane ti sasvim normalno da se na deseci paketa te iste knjige motaju po stanu.

Ali sve u svemu, kad voliš cijeli taj proces, onda puno toga i vrlo emocionalno doživljavaš.

Kako voliš započeti dan?

Hešteg sporo. Nemam jutarnji ritual u onom smislu meditacija-joga-afirmacije itd., ali dok još imamo taj luksuz da nam dijete ide u vrtić, a ne školu, budimo se polako, pričamo, doručkujemo, sve bez strke i bez ikakvih uređaja/ekrana.

Subotom je dan za waffle, to je jedino što imamo ustaljeno, a ostalim danima ovisno o situaciji u hladnjaku i o dogovoru.

Koji su tvoji savjeti čitateljima, kako se opustiti i nahraniti dušu?

Neće svakome nahraniti dušu isti rituali pa zato mislim da tu i nema univerzalnog recepta osim onoga što nam je svima u srednjoj školi na satu filozofije izgledalo tako nepotrebno/očito/blesavo: „Spoznaj samoga sebe” Nisam još ni blizu prave samospoznaje (možda negdje oko 80-e, ako je doživim?), ali ono što zasad znam da mi puni dušu i baterije: plivanje, adekvatna doza sna, razgovori s dragim ljudima, čitanje slikovnica s kćeri, pomadore (šalim se! Ali i ne šalim – to mi je omiljena ljetna hrana) i nešto što sam relativno nedavno otkrila i potpuno se navukla zbog opuštajućeg efekta: joga nidra (iako se zove joga, radi se isključivo ležeći i ne mrdajući).

Što voliš raditi s Karmen?

Volim sve ono što bi se moglo svrstati pod sat „likovnog” u školi – tek joj se sad s 5 godina pomalo budi interes za crtanje pa uživam gledajući kako se trudi i napreduje. I ona jako voli čitanje i slikovnice pa često donese neku da čitamo zajedno. Sad je u fazi da se igra knjižnice, a kod nje vam se isplati posuditi knjigu jer se vraćaju… 40. u mjesecu! Volim Lego, puzzle, igre s kartama i brčkanje u moru u svim oblicima.

Parkovi, vozila, lopte i dječja igrališta nisu moj đir. To kad god mogu prebacim na muža.

Kakva si kao mama? Koje vrline želiš usaditi kod Karmen? Što ti je važno?

Za ovaj dio „kakva si kao mama” najbolje bi bilo pitati Karmen jer mi je odgovor na prvi refleks: „Ne znam!” (uvijek se kao roditelji nešto preispitujemo pa valjda otud taj nagon).

Ne znam koliko uspijevam, ali trudim se imati razumijevanja za dječju perspektivu i dječje osjećaje, nesigurnosti i veselja. Mislim da je strašno važno da djeca znaju da ih razumijemo ili da se trudimo razumjeti ih. Ne volim nikakve „odgojne” pristupe koji se zasnivaju na strahu/strahopoštovanju jer vjerujem da takav pristup i najnježnije proveden u konačnici nosi neku distancu između djeteta i roditelja.

Voljela bih da Karmen jednog dana bude sigurna u sebe i da vjeruje vlastitoj intuiciji, da si s vremenom stvori krug prijatelja za cijeli život, da slijedi svoje interese i da se ne obazire na to što će netko misliti ili reći. Voljela bih da uvijek uvažava druge, do one mjere dok nitko ne škodi njoj, da se zna zauzeti za sebe. Važno mi je da kad jednog dana odradi burne tinejdžerske godine, da prihvati sebe i shvati da je od visine, kilograma, cipela ili krpica puno važnije kako je uređena iznutra i da po tom kriteriju bira i ljude kojima će se okružiti. Osim toga, vrlo mi je bitno da shvati da neke stvari/aktivnosti nisu prirodno „muške” ili „ženske”. Neki dan me pitala: „Je li tako da muški ne znaju praviti torte?” Na moje odlučno „Nije!” imala je sto pitanja i potpitanja i prihvatila je ideju tek kad sam joj objasnila da jedna moja prijateljica uopće ne voli praviti kolače, nego da se voli družiti sa svojim prijateljicama i ići na plažu, a da ima puno vrhunskih slastičara koji su i nečiji tate. No, osim razgovorom, te se stvari najbolje pokazuju primjerom tako da sam sretna da raste u maloj obitelji u kojoj se međusobno uvažavamo i nema podjele na muške i ženske poslove nego na ono što volimo (ili bar toleriramo!) ili ne volimo raditi. A na kraju se ipak sve obavi.

Što tebe inspirira? Jesu li to stvari ili situacije, portali, knjige, blogovi? Nešto što onako voliš pogledati, čuti, pročitati? Vjerujem da ovo ima svatko i da svatko od nas sa žarom prati neke teme.

Rekla bih najprije da su to kombinacije. Kombinacije riječi, kombinacije boja, tekstura, kombinacija nekog jela s nekim neočekivanim tanjurom, pa čak i kombinacije ljudi u smislu suradnja. Ti spojevi kojih se ja sama ne bih sjetila potaknu i mene na traženje novih.

A na ovom nekom konkretnijem nivou, najviše me inspiriraju ljudi i putovanja. Volim vidjeti kako netko od ničega stvara nešto (zato se ne-toliko-potajno nadam isprobati i lončarstvo prvom prilikom i zato se divim poduzetnicima svih vrsta) i kad u nekom nepoznatom gradu otkrijem neki novi način gledanja na nešto poznato.

Sada zbog pandemije ne putujemo puno pa putujem po Pinterestu i Instagramu. Što se fotografije hrane tiče (a to je tema koju sa žarom pratim), volim jako Lindu Lomelino, Evu Kosmas Flores, Beu Lubasz, Rachel Korinek, Kitchen McCabe i Bellu s profila ful.filled.

Ali osim toga, volim i čitati, slušati podcaste, pogledati neku dobru seriju, volim male proizvođače koječega (naročito keramike i nakita) i zapravo sva svoja nova otkrića redovito dijelim u mjesečnom newsletteru. Neumorna sam u pozivanju ljudi da se priključe na tu listu jer se doista trudim u tom pisamcu probrati najbolje na što sam naišla. Ovo sam ljeto iz opravdanih razloga malo manje aktivna na tom polju, ali već se sad jako veselim novom izdanju koje ću poslati.

I ono što ja želim naglasiti je kako si ti jedna vrijedna, hrabra, smirena i draga osoba. svjesna si emocija i svijeta oko sebe. sviđa mi se tvoja odlučnost. Molim te za kraj savjet za drage čitatelje o osobnom rastu i razvoju.

U nekim pogledima doista jesam takva kakvu si me opisala, ali kao što rekoh na početku – klupko kontradiktornosti u meni čini da sam nekad upravo suprotna (pitaj bilo koga tko se sa mnom pokušao dogovoriti za kavu: „Meni je svejedno, ne znam, a gdje bi ti?”).

Za osobni rast i razvoj treba prvo biti spreman na promjenu ili za početak barem vidjeti da za promjenu nismo spremni pa pokušati dokučiti zašto. A onda mic po mic u pravom smjeru. Jako pomaže ako smo okruženi ljudima koji razumiju otkud dolazimo i što na sebi želimo mijenjati i ako su se spremni mijenjati s nama. A ako nisu, možda je i na tom polju vrijeme za promjenu. Čitajte, slušajte, promatrajte, učite iz svakog razgovora i budite spremni zaviriti i u neka nova polja. Pazite na sebe i svoje zdravlje kao što biste pazili na svoje dijete. Život je konstantna mijena i ako s tim mijenama uspijevamo držati korak, sve je ok.

“Pantarul doma” kuharica je pisana s puno ljubavi, ranojutarnjih fotografiranja i kasnonoćnog tipkanja. Namijenjena je onima koji vole kuhati, jesti pa istom tom hranom uveseljavati najdraže. Kuharicu Pantarul doma možete naručiti putem webshopa na blogu Da mi je nešto slatko te putem službene stranice restorana Pantarul.

Ana-Mariju možete pratiti na Instagramu i blogu Da mi je nešto slatko. Obavezno se pretplatite na newsletter, Ana-Marija piše baš odlične i toliko korisne!

SHARE THIS STORY
COMMENTS
EXPAND
ADD A COMMENT