At home with Sisi

Da li vi vjerujete u slučajnosti? Ja ne. Ovo će biti dugački blog post jer ga jako dugo želim napisati pa se dosta toga nakupilo 🙂

Silvija je kreativka koja stoji iza brenda Sisi, house Of Style. Njezin profil pratim dugo, niti ne pamtim više kada sam počela. Isprva je to bio jedan od profila na kojima sam pronalazila inspiraciju, sada mogu reći da mi je Sivija draga prijateljica.

Ove fotke su nastale krajem prošle godine kada sam sa svojim dečkima bila u Amsterdamu. Kakva je to slučajnost da je naš hotel bio na 5 minuta hoda od njezine zgrade? Dogovor je bio da ćemo se vidjeti, ali na kraju se nismo niti morale dogovarati jer me Silvija skužila na izlasku iz metroa i počela me zvati Lili Liliiiii. AAAAaaaa koja sreća. U tolikom gradu i gužvi, ja sretnem nju. Sljedeće jutro nakon doručka, imala sam vremena za kavu i zaletjela sam se do nje. Kao da idem do susjede. Nisam se mogla suzdržati od fotkanja, a ona nije mogla vjerovati da fotkam neuredan stan. Meni je taj stan toliko lijep i nered u tom stanu isto. Što vi kažete? Sigurna sam da bi voljeli živjeti u ovako divnom interijeru. Baš je Sisi, što ne?

Ona je jedna od osoba koja se jako lijepo kreativno izražava. Puno toga možete saznati o osobi ukoliko pratite njezin rad. Energična je, svježa, puna ideja. Htjela bih vas upoznati s njom. Nakon ovog texta će vam biti jasno da nije sve tako lagano i jednostavno, te da iza svega stoji jako puno uloženog rada. Lijepo je gledati fotke na feedu, ali to je samo jedan mali dio svega. Silvija je perfekcionist, sve razradi do detalja, ima dobro oko. Puno možete naučiti od nje. Osim o dizajnu, s njom jako volim razgovarati o djeci, odgoju, kozmetici, mindfullnes i enerijama. Ha, da i to tome.

Pa krenimo.

Silvija se s obitelji preselila iz Ljubljane u Amsterdam prije pet godina. Dio grada u kojemu žive je zapravo novi dio Amsterdama, meni se toliko dopao možda i više od samog centra. Novoizgrađene kuće su zadrzale prepoznatljivi stil gradenja, a toliko su lijepe. U jednoj takvoj smo proveli jedan dan na Nuna eventu. Uskoro dolazi još jedan blog post. Pa će vam sve biti jasno.

Živite u novom dijelu Amsterdama, ali su zgrade zadržale prepoznatljiv stil. Moderna arhitektura.
“Taj dio grada je bio loš dio grada, ali ga je država odlučila promijeniti. Kada nešto kažu, to i naprave, nije kao kod nas. Bili smo u dijelu grada s puno Turaka, prebacili su ih u drugi dio grada, pozvali mlade obitelji i za pola godine su dobili potpuno novi kvart. Prije su tu živjeli samo Turci i Marokanci, a kasnije se to sve izmiješa. I sada je to super dio grada.”

Znam da se puno ljudi odselilo u druge države, ali nije svakome to sjelo, dosta njih se vratilo nazad. Međutim, tebi i tvojoj obitelji taj grad tako dobro stoji. Kako se vi svi osjećate tamo?

„Sistem je super pošto je sve otvoreno. Čini mi se da sam tu po prvi puta postala mama. Pošto s djecom ne moraš ništa raditi u školi, sve ide spontano, djecu možeš pustiti da sama idu u školu. Do dvanaeste godine nemaju ništa za raditi doma. Moraju biti samo djeca, vodiš ih na nogomet i takve stvari. I sistem je tako free, ide na ruku ljudima. Non stop puše vjetar i dobre su energije u gradu. Imala sam krizu vratiti se kući, ali ovaj sistem i djeca i kako sve ide i kako imam više vremena za sebe i kako se manje opterećujem sa svojim problemima. Što će ljudi reći itd.“

A da to je ono što sam odmah primijetila, atmosfera je opuštenija. Roditelji se druže, piju kavu, ne djeluju mi zabrinuto kao kod nas. Djeca ližu pod u restoranu, deru se, zaplaču. Sve je to normalno. To rade sva djeca. Ali tu se nitko ne obazire. Oni se i dalje druže, ali to i je prirodno. I tako sam se i ja osjećala opušteno s obitelji u restoranu. U istoj prostoriji su neki ljudi imali poslovni ručak, za drugim stolom je bio par umirovljenika, neki stol do nekoliko obitelji s bebama i malom djecom. Kaos totalni kaos. Ali nitko nikoga ne smeta, nitko se ne okreće i ne čudi. Ne mogu vam opisati kako je ugodno. Ja sam dojila Mateja dok je Božo naručivao klopu za sve nas. Toma je uživao u interakciji, svi su jako ugodni prema klincima.

Možda je jedan od razloga taj što 90%  žena radi samo pola vremena, pa su i one su opuštenije. Probajte kod nas izaći koji puta ranije s posla zbog klinaca. Ha? 🙂

Zanimalo me da li majkama država daje neki novac pa da je to razlog zbog kojega ostaju doma?

“Ne – dobiju pola plaće. Tu dijete može tri mjeseca ići u vrtić, zato rade pola. Tu je teško dobiti posao za full radno vrijeme. Ako želiš dobiti posao, moraš se odlučiti za karijeru. Neke rade 5 dana. Ali to rijetko čuješ. Samo odvjetnici, doktor…. Pa čak ne i doktor. I muškarci rade četiri dana u tjednu. Ako imaš bebu, imaš pravo na jedan slobodan dan u radnom tjednu. Ne možeš djecu dati u vrtić svaki dan. Kada je dijete navrši tri mjeseca, može biti samo tri dana u tjednu u vrtiću.

Mama ide raditi kada dijete navrši tri mjeseca. To je meni tako dobro. Pošto vidiš kako su djeca samo svoja, nisu navikla na mamu kao mi. Kod nas je samo doji doji djeca će ti biti zdrava. E znaš, super je mlijeko, i ja sam dojila puno, ali kako vidim tu se s tri mjeseca ide na bicikl, pada kiša, to je mala beba. Ima samo neku kapu, ali znaš, nema hiljadu viroza. Kako se meni čini djeca nisu tako na mamu vezana. To ja vidim, jer ih ne zadržavaju jednu godinu samo s njima. Znaš, a mi imamo probleme, jednu godinu smo s njima, a onda pusti ga u vrtić. Pa naravno da se dijete razboli i plače. Tu nisu bolesni često kao kod nas. Dođe epidemija gripe, jednom godišnje. I to je to. Moj Lun ide u školu biciklom, kiša pada, mokar je cijeli dan tamo. Ide se po suncu i po kiši. Oni se ne preoblače u školi, u istim tenisicama je cijeli dan, mokrim. Tada sam ja vidila kako mi kompliciramo, OK druga je klima, ali mi smo u grču, non stop ponavljamo razboljeti ćeš se.”

Kada smo prvi dan izašli iz hotela na glavnu ulicu i zaputili se prema centru grada, zapuhao je tako jaki vjetar da mi je umalo prevrnuo kolica. Da tako puše u Zagrebu, nitko ne bi bio na ulici. A tamo je to normalno. Ulice su pune. Jer po tome, nikada nitko ne bi izašao van. Po odjeći možeš prepoznati turiste, zabundani su. A lokalni su u jaknama koje su dosta kratke, često se vide gola leđa. Ne nose buce i čizme, nego tenisice i stopalice. Rijetko tko ima kapu, tu računam i klince. Taman sam pričala s mamom na telefon i pitala me da li sam zabundala Mateja. On je tada imao samo tri mjeseca. I da, naravno da smo ga zabundali. A taj tren je pored mene prošao tata s klincem od otprilike dvije godine, vikali su jupi i jurili na biciklu bez kapa.

Vrtići su u Nizozemskoj jako skupi. Tamo nema državnih vrtića. Dva roditelja s prosječnim poslovima plaćaju vrtić 600/700 EUR. Nema tamo kuhanja hrane, sve je neki instant. Eh da, to mi se baš ne dopada. Hrana nije dobra kao naša. Mi ponekada nismo svjesni kako dobru hranu imamo. Pa često čujem, joj ne znam što ću danas jesti. A kod nas svega finoga 🙂 Moj Toma je imao baš dobru hranu u vrtiću, bila sam uvijek jako zadovoljna. Na žalost nemamo tu sreću u osnovnoj školi. Ali evo, pogledajte kako je u drugim zemljama. Ja tamo nisam baš sretala pretile ljude. Uglavnom su svi na biciklima i kreću se. I veliki i mali. Na žalost kod nas nije tako. Moram priznati da svako malo vidim osobu s viškom kila. A imamo tako dobru hranu. U čemu je kvaka? U nekretanju možda?

Škole su for free. S četiri godine se kreće u školu. Ne plaćaju se ni knjige niti ništa drugo. Nakon završenih osam godina škole, treba krenuti u nešto kao našu srednju. Tada djeca mogu na danima otvorenih vrata posjetiti škole koje ih zanimaju kako bi lakše odabrali pravu. Dolaziš s roditeljima i možeš se raspitati o sistemu, jer svaka škola ima drugi. Možeš po karakteru djeteta odabrati koja njemu leži. Ponekad se do neke voziš pet minuta biciklom, a do neke i po sat vremena. Ali važno je da ti izabereš školu koja odgovara tvom djetetu. Postoje škole koje trade po Montessori i Dalton principu.

“Postoje škole koje rade samo u grupama i prezentacijama. Meni je to bilo wow, jer kada je Mia (starija kćer) kretala u školu, tada je moj Alex (suprug) išao s njom. A sada idem i ja, već sam se ufurala u ovu sredinu.

Tu nema ispita kao kod nas. Imaju tri puta preko ljeta testove. I ti se ne možeš pripremiti za testove. Važno je koliko si uključen cijelu godinu i inteligentan. To su testovi koje ti riješiš u tjedan dana, tu se nitko ne boji testova. To je njima normalno. Imamo test week, svi sjede u krugu i rješavaju. Moja Mia se sjeća škole u Sloveniji. Pa kada Lun šizi, ona ga pogleda i kaže da ode na samo jedan tjedan u školu u Sloveniji. Smrznuti ćeš se od strahova. Koliko si dobio, koliki ti je uspjeh. Ovdje te nitko ne pita koliko si dobio. Upišeš školu u kojoj možeš napredovati, ili ne. Ako si u pubertetu, kažu ti da si uzmeš pauzu. Ostani jedan nivo niže, i onda nakon puberteta možeš nastaviti s razvojem i učenjem. Tako možeš opušteno putovati kroz srednju školu. I to je normalno, zakonom podržano. Tamo se ne kaže da si pao razred, nego da si uzeo godinu free. Mame govore: hej moje dijete je još jednu godinu ovdje.”

Sjećam se kako mi je Silvija rekla da njezina Mia zna više kreditima od nje. Svi klinci bi to morali znati. Pa kako to tamo uče?

“Oni uče neku vrstu oprezne mjere (na matematici). Na primjer, kad zaradiš, kako uzeti kredit? Ili Barack Obama je stigao u posjet Nizozemskoj, koliko to državu košta? Kako banke rade, sada uče bitcoinse. Uče se kako postupati kada naletiš na promociju u dućanu, tipa kupiš dva – dobiješ tri, uče ih kakav je to sistem. Da je to obična varka, uče ih razmišljati kao tvornica, proizvođač. Kako ljudi vide proizvod kada uđu u dućan, kako vide reklamu i zašto dobiju osjećaj da žele to imati. To se uči u srednjoj školi.”

U srednjoj školi djeca uče tri jezika. Engleski počinju učiti tek s deset godina, a s jedanaest mogu birati španjolski, francuski i njemački. Vidite, ništa se ne forsira, a tamo uistinu svi odlično govore engleski.

Da li moraš raditi s klincima kada dođu doma?

“Do dvanaeste godine dijete ne smije imati zadaću. Dijete mora biti vani. Nemaju ni knjige. Lun ima samo ruksak za školu u kojemu nosi lunch box 🙂 Nemaju udžbenike, sve se brzo mijenja. Ako tiskaju ove godine, sljedeće godine je gradivo već zastarjelo tako da učiteljica stalno printa materijale.”

A kod nas u Hrvatskoj, svaka škola odabere druge udžbenike, torbe su jednostavno prepreteške. Mi smo država strahovanja, na svakom koraku.

“U Amsterdamu nema strahova u školi, nema klinaca na piku. Lun ponekad ima problema, divlji je. Ali njegova učiteljica sjedne s njim i razgovara. Ne zove roditelje. Ako dijete nešto nema, zaboravio si doma, moraš preuzeti svoju odgovornost. Puno uče o zemljopisu. Gdje je koja država, puno uče o tome i putuju. Moraju znati gdje su sve države svijeta. Ona im isprinta praznu kartu, a oni moraju znati gdje je što i označiti.”

Odmah sam se sjetila svoje učiteljice zemljopisa iz srednje škole. Profesorice Vuk. Ona mi je jedan od omiljenih profesora ikada. Isto nam je printala prazne karte. Uživala sam na njezinim satovima. E da su našim klincima barem svi satovi takvi.

“Klinci svaki dan u školi imaju jedan sat na kojemu izaberu knjigu i moraju čitati. Može čitati u školi, vani, bilo gdje, ali mora čitati. Puno čitaju i čitaju, svaki dan. Kada knjigu pročitaju, moraju u pet minuta reći kako su se osjećali dok su čitali knjigu. Ne što je spisatelj htio reći pisanjem knjige. I to je to. Na isti način uče o povijesti, čitaju knjige, gledaju filmove. Oni ne moraju znati koje godine se nešto dogodilo. Npr. o Drugom svjetskom ratu, gledaju puno filmova i puno više toga znaju. Mi smo zaboravili sve datume koje smo učili. Rekla mi je Mia da su gledali dokumentarac o ljubavnici od Hitlera i kroz njezine oči predstavljaju kao je to tada bilo.  Oni su Hitlera predstavili i s druge strane. Puno uče kako su Nizozemci stvarali kolonije, te kako je nastala trgovina. Puno sam naučila od djece. Od njih sve naučim. Oni su naučili pričati i komunicirati. Kada jedemo večeru mi pričamo. Jer oni stalno pričaju u školi. Ne pričamo samo o igricama, nego kako je bilo u muzeju. Lun ne voli muzeje, ali je mu je bio zanimljiv doživljaj sa školom. Interesantan je cijeli posjet. Nije da Lun ne voli školu, nego je to taj tinejdžerski bunt.”

To je normalno, mora biti malo buntovan. Svi smo mi buntovni, malo glasniji ili malo tiši. Zar ne?

“Kada smo išli na dane otvorenih vrata za upis u srednju školu, postupak je takav da moraš izabrati osam škola. I dalje je kao lutrija. Njegovo ime dobije broj, ako si lucky, imaš šanse da dobiješ školu koju želiš. Moraš izabrati osam, ali kako je moj Lun osjetljiv, mi smo ipak odabrali samo četiri gdje je baš open sistem. Ponekad nemaju učitelja, tada moraju sami raditi. Dobiju iPad, te u grupi napraviti što dobiju za zadatak. Četvrtak i petak rade s učiteljicom i razgovaraju.”

Meni je teško ovo i slušati i tipkati. Toma je isto jako osjećajan. Dođe iz škole sav nervozan jer je dobio tri iz hrvatskog. Silviji je sve to poznato jer je starija kćer Mija godinama pohađala školu u Sloveniji.

“Ma da sve znam, stalno sam morala biti u školi s Mijom. Stalno su govorili da moram raditi više s njom. A ona tako mršava, tada je imala samo 15 kila i gledala me pogledom koji govori: a zašto ja to sve moram raditi?”

Tako ja nastojim da se Toma više kreće. Žao mi je da tako malo dijete mora toliko sjediti. To uistinu nije zdravo.

Silvija ima odlične savjete kako urediti dom, pogotovo ako se puno selite. Neka vas to ne obeshrabri da stan mora izgledati loše, dapače pogledajte njezin kako je divan. Ja sam se zaljubila.

“Pošto se puno selim u stanove koji su u najmu, nemam uvijek prilike izabrati perfect kuhinju ili perfect floor, ali mi je bitno da imam bar neke lijepe stvari na polici, vaze, knjige, rasvjetu, male retro ormariće i predmete koje volim. Jako volim i jastuke, non stop mijenjam stolove, bolje reći, kupujem, i jako volim lijepu posteljinu. To su stvari koje uvijek mogu ponesi sa sobom, i kad se selim. U, da ne zaboravim šalice 🙂
Što još vučem sa sobom je moja sofa, nizozemski brand Moooi. Kupila sam je u Ljubljani prije osam godina, zove se New York sofa i još uvijek mi je taka dobra, nitko je ne voli, pošto djeluje starinski, ali mani je jako draga. I mali retro komode, kojima ponekad samo zamijenim ručke, pa uvijek se mixaju svugdje. Super.
Kad si u najmu, naravno da koristiš puno IKEA namještaja, pošto nije skup, a i srce te ne boli kada ga ostaviš.
Znači mali detalji nam prave dom, ali moram ih izabrati iz srca, onda se osjeti da je dom. “

Ovaj stan u kojemu živiš, meni je jako lijep. Ali ti si meni rekla da je vaša kuhinja standard. I da, stvarno, kada sam došla u drugi hotel, bila je ista takva kuhinja.

“Velike institucije kupuju stanove i rentaju ih, urede, tu je sve renovirano. To je najjeftinija kuhinja, zato je imamo svi.” Smije se Silvija, a meni je ta kuhinja baš lijepa, njoj nije. Kod nas nema takvih kuhinja u stanovima koji su u najmu. Stanovi u kojima sam bila su lijepi, ne smrde na vlagu, novo je. Održavano. To je tamo kao standard, a 5 stepenica je nego u Hrvatskoj.

Sada ćete kupiti stan. Da li je tamo normalno za kupit stan?

“Ako imaš dvije plaće, onda je ok. Onda se može. Kupljen je na kredit, ali se može. Pola-pola je, pola ekipe iznajmljuje, pola kupuju. Neke moje prijateljice plaćaju stan samo 300 eura jer dobivaju dio od države. Ali stanovi za kupiti su jako skupi. Međutim tu ljudi nisu opterećeni ako imaš rent. Tu ljudi nisu opterećeni. Ekipa renta stan jer ne zna gdje će živjeti za pol godine. Tu se razgovara o drugim stvarima. Pitanja poput: kojega si obrazovanja i imaš li stan, to je zadnje što se pita. Za posao, ako imaš diplomu, ok je za službe kojima treba diploma, ali ako imaš ideju, i prezentiraš je, oni gledaju tvoj value, i koliko imaš ideja. Zašto toliko DJa dolazi iz Nizozemske? Skoro svaki dolazi iz Nizozemske. Zato što te sistem podupire. Ako imaš 10 godina i imaš talent, država ti kaže da tri dana moraš raditi na svome talentu, a dva dana ići u školu.”

Ja ovo i sada ne mogu shvatiti. Kod nas klinci nemaju takve mogućnosti. Svi moraju raditi i učiti isto go srednje škole ili fakulteta.

“I starci te suportiraju, kažu budi DJ. Ako ne uspiješ, naći ćeš nešto drugo. Tu ima puno start up-a. 80% studenata nakon škole počne svoj business, skupe se i razgovaraju, te naprave nešto. Rijetko tu neka osoba govori ja ću sama, tu se shera i skupa radi. Samo pričaj sa drugima, više će te se ćuti. Imaš dobru ideju? Imam i ja. Ne sakrivaju za sebe. Ti ćeš dati meni, i ja tebi. Tako je i u školi, učiteljica razgovara o svemu. Učiteljica priča što radi kod kuće, što su kuhali, što je kupila. A kod nas je to nepristojno, ako puno ispituješ. Kada završe školu, sa 16 godina se počinje raditi. Nema veze koliko para imaju starci. Svi idu raditi. Sve trgovine su otvorene, one uzimaju 70% studenata, snack bar, restoran, svejedno. Svi moraju zaposliti studenta. To je klincima pocket money. Siguran si da ćeš se zaposliti, imaš mogućnosti. Kada uđeš u dućan, jasno ti je da tamo samo mladi sve rade.”

A di rade stari ljudi? Što se događa kada odu u mirovinu.

“Njima je lijepo, oni uživaju. Nema tamo toliko kopanja po smeću. Država je bogata. Standardi su visoki. 45% od plaće ide na porez. Tu je tako, imaš veća primanja, više daješ za porez. Više državi.”

Silvija se selila čak četri puta od kada živi u Amsterdamu. Sa sobom nosiš ono što imaš. Ne znaš kada ćeš se seliti opet. Ne možeš kupiti kauč, jer ne znaš gdje ćeš biti za godinu dana i hoće li pasati u novom stanu.
Meni je stan od Silvije predivan, ma baš divan. Kao za Vogue. Super je stan, ona je previše kritična. Ali u neku ruku je i razumijem, jer i ja u svome stanu stalno vidiš što bih još trebala napraviti. Iako znam da drugi ne gledaju na način kao i ja. Ali ljude zanimaju baš ovakve priče, njima puno znači kada netko sa toliko stila kao Silvija kaže da nema puno, nema skupo i da se često mora seliti. Ja znam da je to poticaj ljudima da i kod sebe naprave lijepo mjesto za život. Posebno volim kada im pokažem mali stan, a vidi kako dobro izgleda. Ili nemam puno i skupo, a gle kako dobro izgleda.

Ono što mi se najviše dopada kod Silvije je to što je uporna i hrabra. Za vrijeme Grčke krize, bankrotirala je, ostala je bez svega. Morala je zatvoriti dućan koji je vodila u Ljubljani, prodati auto… koliko ti strahova tada ide kroz glavu. Odeselili su se u Amsterdam. Muž je Nizozemac, ali nije iz Amsterdama nego iz mjesta udaljenog 3h vožnje. Pokrenuli su IT firmu, sve rade njih dvoje. Pogledajte ih danas. A Silvija kaže da ima puno manje strahova nakon takvog iskustva.

Mama dvoje djece, prošla je kroz takav stres. Gubitak posla je jedan od najvećih strahova koje prolazimo. A evo je danas i uz to, odlično izgleda 🙂

“Meni je sada dosadno, imam neke nove ideje u glavi. Kada nemaš drame u glavi, dosadno mi je. Sve je moguće, sve imam u glavi. Ali da, prepasti ću se. Ali probat ću. Treba raditi na ideji. Ako slušaš život, on ti sve donese. “

Kako ja to volim čuti 🙂 Silvija nam priprema nešto novo. Ako volite njezinu keramiku, samo zamislite sto novo nas čeka. a samo ću vam reći da nije keramika u pitanju. Želim vam pokazati kako žive ljudi u čije stanove ja ulazim.

Silvija što bih savjetovala čitateljima, gdje pronaći inspiraciju?

“Sada je Instagram tako wow, već puno svega vidiš online, ali ja jako volim dodirnuti sve materijale, viditi boju u živo, bez filtra.
Pa najveći sajam koji objedinjuje baš sve, je Maison Objet, uvijek je tamo puno novih i starih brendova. A ako želiš pronaći nešto drugo, da nisi kopija svih, pravi je prostor tamo.
Volim i Show up u Amsterdamu, mali sajam ali i dosta malih brendova. Ako imaš dućan, i želiš malo osvježenja, super je.
Inače su meni inspiracija uvijek Muzeji!!”

Koji su trendovi u uređenju doma trenutno?

“Puno vaza, natur boja, još uvijek kombinacija malo pink, coral, sand boja. Više vaza, bolje je i puno table lights in all shapes and shades.
Puno replika na retro vrijeme, a u novoj izvedbi. Pa moramo biti i realni, ne može se imati off white tapison, ako imaš djecu, to je samo za Insta sliku, ali život nije bas takav. Ja jako volim da nam stvari služe i da ne ubijem djecu kad urade nešto glupo kod kuće. “

Volim kako se Silvija oblači i njezin stil, pa daj Silvija malo nam pričaj o modi 🙂

“Ima vrijeme u životu kad imaš više novca i non stop stižu paketi s Net a portera by post, ali ima i vremena u životu kad čekaš da su tvoje omiljene cipele na 50 off u Sale :))))
E baš ne volim puno stvari u ormaru, moda mi nije pojam da sam svaki dan obučena drukčije. Meni je moda imati nekoliko dobrih komada u omaru, meni je moda kad izvučem 10 godina staru stvar, i još uvijek je dobar komad i uvijek ga mogu iskombinirat za sva vremena, možda samo dodam belt ili scarf ili nove cipele. Insta moda mi nije puno blizu, ali trajni trendovi jesu.
Ponekad biti samo obučen u high brendove od pete do glave, baš nije moda… to mi je izraz da bas nemaš svoj stil ali želiš biti kopija nekog drugog … to je moje razmišljanje.
Ali brzo idemo u glavu i mislimo da želimo baš isto.
Jako volim oversize modele, zato često kupujem muške stvari, veoma često, to znam nositi. Ma lijepe su mi i high hill cipele, ali ne znam da ih nositi. “

View this post on Instagram

👒 #jacquemus

A post shared by Sisi, house Of Style (@sisi_sisishop) on

View this post on Instagram

I am my own perfect shadow ✌🏼

A post shared by Sisi, house Of Style (@sisi_sisishop) on

View this post on Instagram

Flowers for the Flower 🌷🌷🌷 👊🏻

A post shared by Sisi, house Of Style (@sisi_sisishop) on

Često putuješ, gdje voliš provoditi vrijeme?

“Meni je najdraže biti doma, jako se dobro osjećam gdje god mi je dom. Tamo je moja energija, i volim biti sama, imam puno uvijek da radim sa sobom 🙂 Kada su djeca u školi jako volim ići na kavu, gdje god mi je dobra.
Mjesta gdje volim ići su muzeji. Modern and contemporary art and design, nema veze koji grad, svugdje su lijepi.
Rado idem i u dućane high brendova, da vidim kolekcije, da probam, to mi je isto kao muzej 🙂
My fav store u Amsterdamu je Loods 5, malo izvan grada, gdje je najveći lager svih brendova namještaja i dekoracija, uvijek pronađem svašta tamo, pa i sve što mi ne treba .
Inače mi je malo dosta svih concept stora ovdje u Amsterdamu, svi prodaju iste brendove , ko neki papagaji….
Vrlo često idem i u Paris, tamo pijem kavu i gledam Japanske turiste, koji su mi najveća modna inspiracija, pa tako i Paris, toliko inspiracije u lijepim ljudima tamo.
Često putujem u Aziju, hrana mi je top tamo, sve je nekako u easy, a Bali je totalna inspiracija lijepih stvari za život. Putovanja nas otvaraju nekako. “

I za kraj sam zamolila Silviju nekoliko savjeta o kozmetici i da podijeli sa nama razmišljanja o ljepoti.

“Svi starimo, ali ja sam započela voljeti godine poslije četrdesete, ali bez umjetnog dodavanja. Jako dugo sam radila i još radim na sebi, da se volim takva kakva jesam, to mi je najteži dio života, pošto imamo toliko vjerovanja kako moramo izgledati.
Naravno da pazim na sebe, i na svoju kožu. Želim osjećati light body, ne želim biti debela, pošto onda ne mogu nositi stvari iz omara.
Puno čistim kozu, i stavljam razne maske 2 do 3x tjedno. Od vitamina A,C, do pilinga etc. Sada imam sve od Natura bise i Pericone, i Pixi.
Malo sam izgubljena od svih tih brendova, i ludnica mi je kad moram kupiti nešto novo, nemam pojma. Ponekad nešto vidim na IG i kupim. Vjerujem imam puno brendova koji su super, ali vjerujem da sve izlazi iz nas samih. Sve je unutra. Kad nema stresa i sve je jednostavno, jao bože kako ja zračim i nema veze koju kremu stavljam na facu.
Znači, love, love, i lijepa osobnost i onda možemo biti i me lijepe.
Ali želim ostati takva kakva jesam , bez umjetnih popravka, botoxa etc….. kad sam zavoljela ovu misao o sebi, jako sam se opustila .
Nisam pristaša Bio produkta, neka je malo kemija na faci, da bar malo zategne 🙂 I koža mi je super, kad više ne upotrebljavam puder, to je sada 3 godine već, ma super je, samo malo za sjajila i maskaru.”

Silvija je toliko toga podijelila sa vama i sigurna sam da ste oduševljeni i da vam je jasno zašto ja toliko volim pričati sa njom. Vjerujem da će mnogi od vas nekoliko puta pročitati ovaj tekst i navratiti po savjete i fotografije Sisi i njezinog doma.

Ja se toliko veselim vidjeti nju opet u živo. Ali zato bih mogla dogovoriti uskoro opet neki Skype call 🙂

next post
Baby corner
Najljepši kutak u stanu je onaj za klince. Tu se volimo zavući, maziti, igrati i čitati priče. Matej je zadnjih par dana baš odlučio stati [...]