Priča o prirodnom Uskrsu koju priča Mile

Na blogu s vama dijelim lijepe interijere, lokacije, dijelim ideje kako da sami uredite svoj životni prostor. Ono što je jako važno i što mi kao obitelj prakticiramo svaki dan je: okupljanje za stolom, ili šankom, dok se jede. Važno je da smo zajedno. Jedemo i pijemo iz svih divnih tanjura, zdjelica i čaša koje skupljam godinama. Upalimo često i poneku svijeću, male lampice na zidu, smijemo se i uživamo u hrani. Pazim što kuham, trudim se kupiti kvalitetno. Nisam neki food blogger, ali znam prepoznati dobro i nečiju ljubav prema hrani.

Tako sam prije dosta vremena upoznala dečka koji tako spretno manipulira s namirnicama, njemu je rad u kuhinji prava uživancija i sve djeluje tako jednostavno. A zašto? Zato što to radi s ljubavlju. Iz srca. Od osmišljavanja jela, do pripreme hrane, posluživanja, dekoriranja stola, ali i pospremanja. I to je pravi food blogger. Uz svoj hobi, on je fizioterapeut i radni terapeut, koji je trenutačno posvećen radu s djecom koja imaju autizam. Sada već svi znate da govorim o Mili, vama poznatom kao @hungry_mile.

Vizualan sam tip, osjetim emocije gledajući u nešto. Često promatram situacije i ljude i kada mi se nešto dopadne odlučim se i približiti i razgovarati. Tako sam na nekoliko snimanja pratila kako to radi Marija. Koja je to pametna i mlada djevojka. Studira na PMF-u, jeste li to znali? A ima veliku ljubav prema fotografiji. Ali neće Marija snimati bilo što. Ona jako voli food, lijepe lokacije i divno lovi emocije. Uz to je odličan pedagog i super je s klincima.

Slušam Milu kako priča o hrani i životu na selu, slušam Mariju kako priča o Šibeniku, vrtim i ja svoj film o kući van grada. I tko zna gdje će nas sve put odvesti, ali smo trenutno u mom stanu i Mile nam priča priču o sretnim kokama. To su koke koje imaju obilje zelene trave, pijeska, zemlje i svih ostalih stvari koje se nalaze u zemlji. Kokicama koje se hrane prirodnom hranom (zob, ječam, kukuruz) i s onim što same ”kljucnu” na livadi. Nabavio je jaja od ljudi koje pozna iz svoje rodne Like. To su koke koje uživaju u blagodatima prirode, kljucajući prirodnu hranu koja ih okružuje. Zbog takvog načina uzgoja – što je dokazano – jaja iz slobodnog uzgoja imaju vrlo kvalitetan nutritivni sastav. Točnije, sadrže više omega-3 masnih kiselina od onih koje nesu kokice u skučenim kavezima ili iz ograničenog podnog uzgoja.

I ja stvarno slušam što on govori, mene zanima priča o životu na selu, o samoodrživom, biodinamičkom. Tko ne bi volio jesti ono što je sam uzgojio? Pa koliko ja uživam u hrani preko ljeta kod svoje bake u Imotskom. Mom ujcu i dalje nije jasno zašto ja uporno želim ići s njim u polje. On stalno govori da je to teško, ali ja niti ne očekujem da je jednostavno. Takvo blago na stolu treba nekako i zaraditi. Moram pronaći fotke Tome dok je bio mali, u Imotskom polju, kako s mojim ujcem bere kupus i trpa razno povrće u veliku kantu. To su mi jedne od najljepših uspomena.

Eh sad, vadi Mile jaja i sve namirnice iz svoje velike vreće. Kad ono, jaja su u raznim bojama i to mi nije jasno. Ta jaja su bijela, plava, puder roza, zelena – ličke koke su krenule nositi šarena jaja. Tada nam je Mile objasnio da je to do rase kokoši. Boja kokošjih jaja mahom je određena genetskim karakteristikama, a tzv. brkate koke nose šarena jaja. Spoj je to američkih, francuskih i domaćih primjeraka.

Zamislite kako je to divno. Milina Uskrsna priča inspirirana prirodom, a priroda je sama pobojala jaja. Što to nije čarobno? I vadi on još stvari iz vrećice i stavlja na stol bež tanjure. Tanjure i ptičice koje je on napravio sam. Uči već dugo vremena na satima keramike. E tu ja vidim talenat pravog food stylinga. Ono tvoje, posebno. Nisi otišao u neki popularan store i nakupovao trendy propsa, nego si napravio svojim rukama i s ljubavlju osmislio cijelu priču.


It is fairy dust and wanderlust that guide our hands to create what our hearts desire.

I to je ono što ja stalno govorim, treba promatrati ljude kako rade, promotriti detalje. Ne treba meni nitko puno pričati, sve mi je bilo jasno kada sam vidjela Mariju i Milu kako rade. Ona dok gleda kroz objektiv, nas namjesti, pojasni nam što želi dobiti i ta fotka ispadne kao iz novina koje sam gledala još kao klinka. Danas moj Toma gleda moje knjige i časopise doma, a najviše one gdje ima hrane. Pa me pita: mama hoćemo li i mi ovo skuhati? Sigurno ćete i vi napraviti ovo jelo doma nakon što pogledate fotografije. Recept za puding od ostataka
pince/sirnice/pogače se nalazi u današnjem Večernjakovom gourmetu. Ja koja ne volim brusnice i pincu, smazala sam koliko sam mogla i samo trpala u sebe. A to je zato što taj dečko zna spojiti prave namirnice i kod njega se uvijek fino jede. Pa kako ne biste bacili ostatke vaših pogača, napravite ovo jelo, okupite se oko stola i uživajte.

Sada ću vam prekoprati dio teksta koji je napisao Mile, jer ne mogu ja to napisati bolje:

“Prava smisao blagdana su ljudi, zajedništvo i okupljanje oko stola. Odlučujem kako ovaj stol treba biti zahvala ljudima koji su kroz proteklo vrijeme uz mene i jer su podrška kad se temelji poljuljaju. Znam da sve treba slikati Marija Laća i kako to trebamo snimati kod Lidije Tomas Matijević doma, one vide stvari onako kako ih i ja vidim, one me iznova tjeraju naprijed.

I tako nastaje ovaj stol, materijali koji prevladavaju su prirodni, drvo, lan, pamuk, grančice maslina i Cvit happens vijenci. Boje su prirodne i pastelne: boja drveta, siva te boja starog papira. (Čak i nekoliko jaja pobojanih listovima ljubičastog kupusa pogađaju ton.) Htjeli smo da bude jednostavno i da jaja sretnih koka dođu do izražaja, da budu centar.

Promatram ih sve i shvaćam koliko nam malo treba da smo sretni. Kako je prekrasno što svi razvijamo svoje talente, uživamo u onome što jesmo i iznova otkrivamo nove interese. U tom trenutku jaja sretnih koka mi postaju neprocjenjiva, ona su sve nas okupila oko ovog stola.

I pišem vam ovo jer želim da vjerujete u sebe i u sve što radite. Jer tada možete sve: i napraviti svoje tanjure, pofarbati zid, složiti vijenac i raditi fotke koje oduzimaju dah… Ali najviše od svega pišem sve ovo jer želim da osvijestite kakve ljude imate oko sebe. I kako su ljudi sve, ta vaša zajednica i malo pleme koje vam upotpunjava svakodnevicu. Jer tek kupa možete sve i pomaknuti planine ako treba. Sama zato što ima još ljudi koji vide onako kako ja vidim. Hvala vam sretne koke, Cvit, Lili i Marija.”

Iskoristite ovu lijepu priču za vašu svakodnevicu. Ugodite si, sredite vaš stol svaki dan. Ali baš svaki. Ne morate kuhati neka posebna jela, možete kao i mi pojesti jaja i ostatke pince. Ja sam se taj dan osjećala tako posebno. Duh nekog momenta čine ljudi i emocije u zraku. I hrana koja se pripremi s ljubavlju.

Fotografija: Marija Laća, hrana i styling: Mile Butorac,vijenci: Cvit Happens

next post
Easter natural egg dye
Prošli tjedan smo Toma i ja bojali jaja prirodnim bojama. Muž je bio na nogometu, a nas dvoje smo radili pokuse po kuhinji.Prvo smo sva [...]